Nema sumnje da sami šahisti snose veliki dio krivice što je drevna igra izgubila status kakav je imala prije 30-ak godina u Banjaluci. Krivica se ne ogleda u neznanju već u nesposobnosti da se spuštaju na sve niži nivo snishodljivosti potrebne da se dodvore onima od kojih, bar oni tako misle, zavisi hoće li njihovi klubovi uspjeti da ugrabe mrvice sa budžetskog stola.

Kada se, i u naopako provedenoj kategorizaciji sporta, uspiju izboriti za određena sredstva, to ne znači da će ih i dobiti. Godine 2013. tako je Šahovskom savezu grada Banjaluka, skrpljenog od 9 klubova, "odrezano" 13.000 KM, što je nakon dvostrukog rebalansa palo za oko 2.000 KM. Sve što je traženo od Gradske uprave ispoštovano je, ali je to bilo dovoljno da na račun Saveza "legne" samo 6.000 KM. Već su dva mjeseca prošla od završetka budžetske i kalendarske godine, prve kroz koju nas je vodila administracija Slobodana Gavranovića, a šahisti ne dobijaju nikakve naznake o sudbini preostalih 5.000 KM.

Nije, s druge strane, smetalo gradonačelniku da u januaru "preko noći" uplati ŽKK Mladi Krajišnik 6.355 KM za odigravanje samo jedne utakmice. Još je čudnije da taj isti klub, kojem stalno visi Damoklov mač nad ligaškom glavom, proglašavaju najboljim ženskim kolektivom u Banjaluci u 2013!
Bilo bi sjajno da je to jedina nelogičnost. Šta reći o tome da je Gradska uprava za četiri vanserijska šahovska talenta udijelila samo 400 KM za odlazak na Evropsko prvenstvo za mlade u Budvu (koje je, uzgred rečeno, trajalo 10 dana)?! I to ne iz šahovskog dijela budžeta.

Zanimljivo je i to da preostala sredstva, konkursom namijenjena rekreativnom sportu, nisu krajem 2013. prebačena za krpljenje sportskih budžetskih rupa, već su proslijeđena nevladinom sektoru - da mu se nađe. Zanimljivo je da Šahovski savez grada Banjaluke ćuti, plašeći se valjda da traži ono što mu pripada. Savez ćuti predugih šest godina, nadajući se, uzalud, da će se pognute glave i uzdignutog repa, rukovođen životnom filozofijom "nit'smrdim, nit' mirišem", lakše vratiti na početnih 50.000 KM, koji su se vremenom neumitno topili.

Ranijih godina je, dodajmo za ilustraciju, čak i badminton dobijao više sredstava od šahovskih klubova. Mogli bismo se ovdje više baviti ciframa... kada bi ih Gradska uprava objavljivala na službenom sajtu. Tada bismo znali koliko je i drugim sportskim granama obećavano, pa slagano, te kojim sportskim klubovima je dijeljeno više nego što im pripada.

Oni koji šah smatraju dangubom i igrom penzionera rekli bi da je, naprimjer, badminton olimpijski sport (od 1992. u redovnom programu Igara). U svom neznanju zaboravili bi, međutim, da je i povlačenje konopca bila, nakratko, olimpijska disciplina na početku XX vijeka, a da šahisti, s druge strane, svake parne godine imaju svoju Olimpijadu, začetu tri godine prije prvog Svjetskog prvenstva u fudbalu! Njima je i matematika slaba strana; 60. mjesto u pikadu na nekom nazovi međunarodnom mitingu (na kojem nerijetko učestvuju samo zemlje bivše Jugoslavije) više vrijedi od 4. mjesta u šahu na Evropskom ili Svjetskom prvenstvu.

Kakvu poruku gradonačelnik Gavranović, zajedno sa svojim službama, šalje građanima i njihovoj djeci? Najbrutalnija je ona da sebe smatraju gospodarima naše sudbine i da im, takvima - bogom danima, ne smijemo dovoditi u pitanje kredibilitet. Svake druge, izborne godine udijele malo milostinje šahu, da bi potom zatvorili sve slavine, vjerujući da je pamćenje ljudi koji se bave intelektualnom igrom, naukom, sportom, umjetnošću... obrnuto srazmjerno njihovom strahu od "autoriteta".

Nije bilo mnogo bolje za šah ni u vrijeme Dragoljuba Davidovića. Krpio se kraj s krajem, ali su šahisti bar znali da njihov dio budžetskog kolača neće završiti u tuđem želucu. Znali su šahovski klubovi da sa odobrenim sredstvima, koliko god bila mizerna, mogu računati, makar čekali na isplatu do zadnjeg dana u godini.

Bez obzira na ponižavajući odnos prema drevnoj igri, Banjaluka je prethodne godine dobila premijerligaša u seniorskoj konkurenciji, dok su njeni kadeti osvojili tri titule bh. šampiona i dvije titule vicešmapiona - što nije imala od kada se održavaju državna prvenstva! Bilo bi nepošteno reći da tom uspjehu nije doprinijela i Gradska uprava, ali je njen udio smiješno mali, toliko mali da se može nazvati groteskom.

Autor Branko Tomić