Piše: Slavko BASARA

„Medijima treba dati informaciju, oni su naše najjače oružje. Treba biti transparentan, ne biti dvosmislen i ne treba ništa kriti, a ne slažem se da je sada sve transparentno.“
Ove riječi nekadašnjeg predsjednika Fudbalskog kluba Željezničar Sabahudina Žuje u današnjem sumanutom vremenu iskrivljenih vrijednosti, opšte halapljivosti i gramzivosti zvuče kao fudbalska savijest u „dejtonskoj zemlji“.
Iz Žuje su progovorile godine iskustva, ali vjerovatno i svijest o aktuelnom trenutku u kojem se nalazi fudbal, društvo i kompletna zemlja. A fudbal je najbolje ogledalo svega jer okuplja najveće mase!
Nažalost, u današnjem svijetu se novinarstvo tretira kao krivično djelo ili zločin, naša profesija je srozana na tako niske grane prije svega zahvaljujući samim novinarima, ali i okolnostima u kojima rade, odnosno zahvaljujući saradnicima i sagovornicima koji raznim metodama podstiču nemoral i neprofesionalnost, prezentujući bahatost, primitivizam i osionost.
Istina najjače pogađa u centar mete, ali katkada zbog nedostatka tačne informacije, nekad zbog namjerne greške poslenici „sedme sile“ iskrivljuju ogledalo stvarnosti, ili uvode autocenzuru. Važno je da te greške nisu proizvod zle namjere!
Deševalo nam se!
Međutim, u svoj ovoj priči je važan stepen svega gore navedenog, baš kao i kod opekotina, odnosno smrzotina.
Da se vratimo na Žuju (nije jedino pivo sa nadimkom!), čovjek je u vremenu kada klub sa Grbavice traga za spasom jasno poručio da se do bolje budućnosti može doći samo zahvaljujući istini i „najjačem oružju – medijima“.
Istinu svako poznaje po tome što je neprijatna, ali to ne smije, niti može da bude povod za napad na novinare, bili oni verbalni, fizički ili da odu čak do te mjere da se dogode i ubistva! Atentati na predstavnike „sedme sile“ nažalost nisu nepoznanica.
Zbog jadne situacije, ko zna kakvog rada i bahaćenja, problema i neuređenosti sistema, mnogi klubovi, pa i savezi, od opštinskih, kantonalnih i županijskih pa sve do krovnog imaju mali stepen transparentnosti, odnosno velike cenzure prema medijima na koje gledaju kao glavne neprijatelje.
Prije bi se reklo da je to nečista savijest jer mnogi su u prošlosti, ali i u današnje vrijeme, da bi zaštitili svoju nesposobnost, neznanje, marifetluke, mahinacije... prst uperili u novinare sa etiketom „glavni krivci“.
Uvijek je lakše vidjeti trun u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svom!
Dovoljan je samo primjer nekadašnjeg evropskog i svjetskog klupskog šampiona Crvene zvezde iz Beograda koja nije dobila licencu za takmičenje u kvalifikacijama za Ligu šampiona minulog ljeta, a onda su glavni krivci bili mediji koji su prije toga objavili tačnu informaciju da će se to dogoditi!
Kada je Zvezda pala na koljena onda šta očekivati od ostalih klubova od Triglava do Đevđelije? Svima su poznate nekadašnje sudbine Olimpije iz Ljubljane, ili skopskog Vardara. Sigurno je da isto, možda, čeka i podgoričku Budućnost, splitski Hajduk, banjalučki Borac, zenički Čelik... I ko zna koga još?!
Da se muka podijeli s javnosti, putem medija, sve bi bilo mnogo lakše, možda bi se i našli izlazni tuneli. Lakše je uz dijalog napraviti rezultat i prebroditi problem, neko sve stavljati pod tepih koji se iz dana u dan diže i prijeti da podapne. A takav pad obično natjera krv iz nosa!
Tada je već kasno...
Sabahudin Žujo je više govorio u ime Fudbalskog kluba Željezničar, ali njegova izjava s početka teksta ustvari je univerzala za fudbalsko društvo ne samo u „dejtonskoj zemlji“ već na cijelim jugoslovenskim prostorima.
Gospodo, prestanite da na medije i novinare gledate kao neprijatelje i zločince pružite im mogućnost da ispravno i korektno, odgovorno i moralno rade svoj posao. I vidjećete!
Mnogo toga pozitivnog će se desiti.
Tek kada u takvim, iskrenim odnosima i prilikama, sagledate situaciju i prepoznate loše namjere pojedinaca (za takve amnestije nema!) onda s pravom možete da etiketirate pojedinca, ali nikako i kompletnu profesiju.
Jer novinarstvo je samo posao kao i pekarski, vatrogasni, profesorski, obućarski, inžinjerski, doktorski, detektivski...
Dakle, društveno odgovoran i koristan.
Samo ima specifičnost što ima mogućnost, i snagu, da upozorava na anomalije, a njih je kod nas, nažalost, pretjerano mnogo!
Kako ćemo drugačije ispraviti loše stvari u našem društvu (fudbalu) ako svi zaćutimo?
Ćutanje je jednako saučesništvu!
Gospodin  Sabahudin Žujo vrlo brzo bi trebalo da bude nagrađen u javnosti, i društveno, za „dijagnozu“ sa početka teksta!
Pogodio je tačno u metu!

(Molim novinare naše da se staraju da zidaju dušu i karakter našeg naroda obazrivim i mudrim pisanjem. Moralna odgovornost modernog novinara nije ništa manja od moralne odgovornosti sveštenika i učitelja. I još je veća jer je njegov uticaj širi. Jedan bezobziran novinar u stanju je da raspne dušu narodnu na krst greha i zločina, kao što je jedan svestan novinar opet u stanju da je vaskrsne
Vladika Nikolaj Velimirović)