Piše: Slavko BASARA, novinar Sportskog Žurnala

Predstava oko Fudbalskog kluba Borac ne može da bude ni ova, ni ona, ni naša ni njihova, ni Simina, ni Suljina ni Jurina... već iskrena i fudbalska. Ako je neko sumnjao u drugačiji epilog zalutao je!
Banjaluka i Republika Srpska konačno čekaju ljude koji će reći gdje je mjesto Borcu, za šta je, u sadašnjem trenutku i obliku klub spreman, šta su puste želje, a šta napuhane ideje sa likovima oronulog morala. Borac treba da bude i biće, sušta suprotnost od današnjeg čovečanstva koje čeka antihrista!
Banjaluko ustani i reci jasno i glasno!
Tuča oko Borca nije mala kao što ni klub svijetle tradicije i ugleda nije malen. Velikana svako želi u svom krilu. Makar on bio i gubitnik, kao što se prikazuje. Finansijski jeste, ali duhovni nikada nije, niti će biti. Vrijednosti ipak ostaju, opstaju i žive, u vijek i vijekove.

Borac je izabran od Boga, kao patrijarh, a ne postavljen novcem što je procedura dobijanja titule pape. Zato se i kaže: Bog, nebo i Borac!
Gradski stadion je lociran na Trgu Republike Srpske, u ulici Vladike Platona, na broju šest. Tu ga je, svojeremeno, u svojim vizijama vidio Ban Bogoljub Kujundžić. Zapravo to i jeste njegov stadion, odnosno banjalučki, krajiški, svih nas koji danas živimo na omeđenoj teritoriji kojoj je Banjaluka administrativni, kulturni, sportski i... svaki drugi centar.
Danas je od Borca ostalo ime. I „Lešinari“. Trećeg segmenta nema. Sa Slobodanom Raduljem, čovjekom od povjerenja trebalo bi konačno da sve stane na zdrave noge. Da velikan krene uzlaznom putanjom, putem uspjeha. Pod uslovom da onima koji rovare i pričaju „banjalučke priče“ bez osnova ulaz bude zabranjen.

Igrači su posebna priča. Oni igraju. Ali i prepoznaju. Dobre stvari, iskrenost, zavlačenje, manipulacije, obmanjivanje... Rekli su svoje. Nešto i „progutali“ zbog kluba dajući jasnu odrednicu šta i kuda dalje! Koliko mogu i hoće, a koliko zapravo ne žele da daju lažno perje jeftinim glumcima.
Zašto, uopšte, kriti činjenicu da je Borac na novom početku. Jedan takav je bio ne tako davno, pod kraj devedesetih godina prošlog vijeka kada je tadašnji predsjednik Zoran Kalinić na tabli, uz filmski procesor, u trofejnoj sali, novinarima i javnosti prezentovao „formulu“ oporavka i uspješnosti Borca, zasnovanu na klasičnom menadžmentu. Njegova vizija, nažalost, nije naišla na razumijevanje i podršku. To niko tada nije prepoznao, ali je identifikovao Kalinića kao „zlo kluba“. Tada je Borac bio žrtva pojedinaca i neargumentovanih činjenica koje su „preko noći“ postale Zakon! A deceniju ipo poslije Kalinićeve prezentacije Borac se i dalje nalazi na polju lutanja, bez jasne odrednice i vizije.

Pomenuto vrijeme je iščezlo, ostale su posljedice. One se sanirati moraju. Novim Kalinićima ili fizijatrima, svejedno, ali Borac mora da stane na svoje noge.
Dva puta vode do sreće.
Onaj treći zagovaraju ljudi koji Borac vide kao klub iz Krupe na Vrbasu, a da se parking za Evropu postavi u Rekavicama. Čast ovim mjestima i njigovim žiteljima, ali Stadion „Bana Bogoljuba Kujundžića“ je, ipak, banjalučki. I Gradski!
Mjesto mu je na Trgu Republike Srpske.