Piše: Slavko BASARA, sportski novinar
Ukrajinci su se zabavili sami sa sobom. Malo ko je mogao da pretpostavi, pa i povjeruje, da će ova nekadašnja sovjetska republika, silom prilika, postati granica između istoka i zapada.
A sada je bukvalno na međi civilizacija, kultura i shvatanja. S jedne strane „ujedinjena Evropa“ potpomognuta Amerikom, a s druge evroazijski savez: Rusija, Kina, Iran i Indija. U makljaži do kraja pobjednika neće biti. Preživjeće, možda, samo vodozemci, poneka ptica koja na vrijeme nađe utočište, a ljudi...
Ovom pameću otići će u istoriju, samo što neće imati ko da je napiše. Prvi put će se dogoditi da pobjednik neće napisati ono što je bilo. Jedino da vodozemci, ili poneka ptica, ne usavrše pisanje i čitanje?!
Skupa je i vrlo opasna današnja ukrajinska zabava, prije svega za Ukrajince, ali i sve one koji su umiješali prste i kumovali stvaranju novog zida koji dijeli istok od zapada. Molimo se Bogu samo da hladni i građanski ne prerastu u svjetski i definitivni rat.
Krajni obračun!
Gledam sva ta lica, napaćena, žalosta i tužna u Ukrajini. Jedna nacija je izgubila osmijeh. A Ukrajinci su imali nekada duh. Gdje se izgubio?
Prije devet godina lično sam se uvjerio u taj vedar duh jednog naroda koji je nekada bio u sastavu SSSR-a. Debi Ukrajine na fudbalskom Svjetskom prvenstvu gledao sam na stadionu u Lajpcigu 14. juna 2006. godine protiv Španije (0:4). Navijači ove zemlje bili su srećni, veseli i raspoloženi i prije i poslije duela sa „crvenom furijom“ iako je njihov golman Šovkovski četiri puta savladan, dva puta od Davida Vilje, a po jednom od Čabija Alonsa i Fernanda Toresa.
„Ми переможемо Тунис і Арабию і рухатися дали, ось ми пишемо историю“, bili su komentari ukrajinskih navijača nakon utakmice u Lajpcigu.
Probijao sam se kroz gužvu „žuto-plavih“ zastava kako bih stigao do FIFA parkirališta gdje sam ostavio svoj „Hjundai“. Razumio sam mnogo toga, eh šta rade godine učenja ruskog jezika u osnovnoj i srednjoj školi!
- Очењ плахо грала украинська команда – rekao sam jednom redaru na parkingu ogrnutom u boje ukrajinske zastave.
- Испания краще, але ми идeмoд видправлено – dobio sam optimističan odgovor.
I bilo je tako. Čak su Šovkovski, Gusin, Voronjin, Gusev, Timoščuk, Rebrov i prva zvijezda tima Ševčenko stigli do četvrtfinala, ispisali istoriju fudbala svoje otadžbine. Poraženi su ubjedljivo od Italije – 0:3, ispali, ali kući otišli zadovoljni.
Uoči sopstvenog stradanja Ukrajinci su, zajedno sa Poljacima, bili organizatori Evropskog šampionata 2012. godine. Ni približno nisu bili uspješni kao na Mundijalu u Njemačkoj. Ispali su u grupi, nisu prošli u nokaut fazu.
Kao da je to bilo neko loše predskazanje?!
Danas tog ukrajinskog optimizma nema nigdje. Izgubio se među ruševinama vlastite gluposti i podjele zemlje u nastojanju NATO pakta da dođe na rusku granicu i želje baćuški da ovu vojnu alijansu koja se predstavlja kao dobročiniteljska, a ustvari je sijačica straha, zla i smrti, otjeraju što dalje od svoje teritorije.
Ukrajina se sama izabrala, kao svojevremeno kosovsko polje 1389. godine, za mjesto stradanja i patnje. Sudara civilizacija i kontinenata!
Niko ne zna gdje je kraj. Plamen sve više bukti i širi se. Ukrajinska zabava je sve krvavija i tužnija.
Teško da će bilo ko biti pobjednik, a gubitnik je cijelo čovječanstvo.
Ukrajina najviše.
I prije nje padale su velike zemlje koje su se nalazile na međi između istoka i zapada, poučeni tim iskustvom, Ukrajina više nikada neće biti mirna teritorija.
Stalno će da podrhtava. Kao, uostalom, i naša strijepnja za budućnost čovječanstva.
Ukrajinska zabava je izuzetno skupa i vrlo, vrlo opasna.
Krajnje ozbiljna. Za sve nas koji samo privremeno gostujemo na ovoj prelijepoj planeti.
