Piše: Slavko BASARA (danas se prijavio, opet, na biro)
Svaki častan posao, bez obzira kako je plaćen, je opravdan, ako su u njemu časni ljudi...
Nikad nisam bio konobar, ne znam da točim piće, ali cijenim to umijeće... Nikad nisam bio bek, cijenim požrtvovanost na terenu, ali ne bih volio da budem defanzivac.
Nije mi u krvi, mi sa Grmeča, obično, volimo da kažemo, i napišemo, istinu, onako iskreno, iz duše, prezirući poltronizam koji ide do te mjere da kada se zaljulja barka svi miševi u rupu bježe. Niko neće da se isprsi i brani svoje stavove... Zato mi s Grmeča i „ginemo“ jer za nas naš stav je svetinja.
I ništa drugo!
Vježbajući novinarstvo, slučajno od začeća Republike Srpske i našeg prvog strukovog saveza, shvatio sam više nego što bih shvatio, možda, da sam rušio bukve u svom Grmeču, tucao kamen na mojoj Kozari, ili ganjao najljepše trebe u najljepšem gradu na svijetu, odnosno kurčio se na istoku naše zemlje gdje sve poštuju osim te osobine?!
Banjalučka priča, bar ova fudbalska, ne postoji!
Još prije nekoliko sezona tabor Banjaluke je bio duboko podijeljen, ono što Područni savez ovog najvećeg grada zaključi na svojoj Skupštini sruše njegovi delegati na sjednici Skupštine republičke kuće fudbala. I tako u krug.
Tačno je da se u Banjaluci najlakše dobije... Samo treba šmeka i malo muškosti!
Poznajući psihologiju i filozofiju loptanja na ovom prostoru, i kurčenja fudbalske Banjaluke bez osnovnog sredstva – muškog polnog organa, kojoj Borac ovakav-kakav je trenutno, ne pripada, (sigurno!) jasno mi je da se svi oni kelneri i bekovi trude da dokažu da su jako bitni i važni, i da od njih svijet počinje.
Pa otkud sukob u samoj Banjaluci.
Ko je izdao?
Koga?
Šta?
Ko nije poštovao zajednički stav kojeg nije ni bilo?
Kako god okrenem, vratim se na rečenicu moga druga Novaka Damjanovića, koji kada je postao predsjednik BSK-a je umislio da je Milan Jelić, pa zaboravio sve drugove... I ostale. A ona, rečenica, tačnije pitanje, iz „Bonus-Kantuna“ glasi:
- Je li ti, Basara, misliš, da postoji Banjalučka priča?
Slegao sam samo ramenima.
- Nema je! To je iluzija. Uvjerićeš se u to!
Još uvijek sam pod tim utiskom.
Konstatacija je tačna!
Banjalučki Borac je na raskrsnici, neko kaže raskrižju, neko na ukrštanju puteva, neko govori ono što mu konvenira...
A niko neće da kaže istinu!
To je ono što nam je najpotrebnije u ovom momentu.
Umjesto da se realna fudbalska priča smjesti u fudbalske okvire i o njoj, društveno odgovorno, moralno vaspitani i etički potkovani pozabavimo za dobrobit našeg društva i pokoljenja, mi sve s gnušanjem odbacimo jer – zaboga – to nismo predložili MI!
To se zove Banjaluka, ona fudbalska, i ova životna.
Ako je oličenje, fudbalske, Banjaluke Milenko Kiković, gospodo hvala vam najljepše!
Na pravom ste putu.
Svi ostali savezi, područni, samo aklamacijom, treba da potvrde taj projekat!
Zar je moguće da je Banjaluka, čitaj jedan čovjek, protiv svih ostalih šest područnih saveza, protiv kompletne Republike Srpske? Izgleda da jeste.
To je sve ostalo, samo nije odbrana Banjaluke, niti je dobro za Banjaluku.
Bekovski konobari, da ne vrijeđam pozicije u timu i profesije, i kelnerisanje u stilu defanzivaca, opet se izvinjam poštenim profesionalcima, nije spontano švrljanje hartije i ubjeđivanje za hod pogrešnim putem.
To su ipak baze koje u sistem šalju najsposbnije i najodgovornije.
A gdje je današnja Banjaluka?
Fudbalski sahranjana na projektu koji kaže sve!
Ali, kome u Banjaluci, fudbalskoj, ovakva kakva jeste, istina odgovara?
Možda onima koji su tacnu i čašu odlučili da zamjene olovkom i hartijom...
Čim se pojavi prva prepreka svi u blatnjavoj lokvi završimo, mi „Banjalučani“...
Baš je grom puk'o!
