Pišu: Tomo MARIĆ
Slavko BASARA
Ima li čovek pravo, bar u trenutku slabosti, da bude ličan.
Prvi i poslednji put u životu direktno sam prenosio, i komentarisao, na Srpskoj radio-televiziji, finalnu utakmicu premijernog Kupa Srpske Republike BiH u kojoj su se, u rukometnom hramu „Boriku“, sastali Borac, tada Borac Krajs i Prijedor. Bilo je to 25. septembra 1993. godine, na tribinama više od 2.000 ljudi, ambijent za nezaborav, a većina igrača je za trenutak odložila puške, rukomet je imao prioritet.
Deklamujem, pomalo i nespretno, uz buku sa tribina, sastave ekipa. Borac Krajs: Hasanović, Šušak, Dodig, Drljača, Palameta, Špirić, Unčanin, Rakita, Crnomarković, Stanišić, Golić, Vidimlić, Arnautović. Trener: Stojan Atlagić. Prijedor: Đukić, Dokić, Miljuš, V. Marinović, Desnica, Bucalo, Dejanović, Crnalić, Bogdanović, M. Marinović, Marčetić, Drakulić. Trener: Đorđe Dejanović. Sudije utakmice bile su Popović i Jelić iz Banjaluke.
Gori „Borik“ od uzbuđenja, Prijedor stalno u vođstvu, Banjalučani ne znaju koga da čuvaju i na koga da motre, golove postižu i Miljuš, i Crnalić i M. Marinović i Marčetić... Adut domaćina je Prijedorčanin na njihovom golu – Arnautović, odbranio je na desetine i desetine golova, činio čuda, a u napadu Vidimlić nepogrešiv. Devet puta pogodio je mrežu.
Celi život navijam za Borac, nikad sam sebi nisam uspio odgovoriti koji mi je draži: da li Rukometni ili Fudbalski, ali sada bih se smio zakleti da mi onda ne bi bilo nimalo žao da je Prijedor pobedio na toj utakmici. Kako su se samo borili, izgarali na terenu, ostavili srce na parketu, ali protiv Arnautovića jednostavno ništa nisu mogli da učine. Kad bi izgledalo da će se utakmica definitivno preokrenuti na njihovu stranu, Arnautović bi bio čarobnjak, a Vidimlić nerešiva enigma. Na kraju Borac Krajs – Prijedor 19:18 (7:9).
Svoj ukupan doživljaj nisam mogao da prikrijem ni pred TV kamerama i otvoreno u mikrofonu, čak mi je zamjereno što sam rekao da su Prijedorčani zaslužili pobedu.
Nakon 20 i više godina pamtim trenutak kad je predsednik Srpske Republike Bosne i Hercegovine Radovan Karadžić, vidno uzbuđen, predavao pehar kapitenu Borca Krajs Zlatanu Arnautoviću uz čestitku: „svaka čast Arslanagiću!“ Kad su ga upozorili da je zamenio prezimena čuvenim golmanima, predsednik Karadžić se još jednom vratio Arnautoviću i stisnuo mu ruku uz čestitku: „alal vera Arnautoviću!“
Prijedorčani su bili tužni, pogotovo njihov igrač Aleksandar Miljuš, prema kojem je cela dvorana pokazivala izuzetnu naklonjenost i poštovanje jer se znalo da je na odlučujući finalni okršaj stigao „minut do dvanaest“, direktno sa fronta, nije se uspeo čak ni zagrejavati. Odigrao je fenomenalno, a ostao bez trofeja.
Tih ratnih godina Prijedor i Borac Krajs pravili su rukometni ambijent u Prijedoru i Banjaluci, a čak u celom regionu opštu sportsku atmosferu, jer su i naredne godine igrali u finalu i opet su odlučivale nijanse. U Banjaluci je bilo: Borac Krajs – Prijedor 25:15, a u Prijedoru: Prijedor – Borac Krajs 23:14, pred blizu 2.000 gledalaca u Sportskoj dvorani „Mladost“, uz nezaboravnu igru braće Marinović.
Svega i svašta događalo se na ovim prostorima s početka devedesetih godina minulog veka, rat, stradanja, izbeglištvo; sukobi se odužili, ne vidiš im ni kraja ni konca, Bože sačuvaj!
Ni Prijedor nije ostao imun na opštu tragediju. Čovek hteo ne hteo, nemoćno je širio ruke i gledao ka nebesima; rukomet je, koliko god zvučalo paradoksno, ostao i uteha i nada. Susreti u okviru Kupa Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske vraćali su nadu da sve nije propalo i da neće, ko je bio čovek mogao se ljudskom i nadati, jer dođe tako doba kada nijedan ovozemaljski zakon ne obavezuje nikoga na moral i istinu, sve je ostavljeno svakom od nas ponaosob.
Prijedor se nije dao!
Potpisuje se dugo očekivani mir u američkoj vojnoj bazi „Rajt Peterson“, gradu Dejtonu, savezna država Ohajo.
Gradu Prijedoru pripala je, i tada, a i kasnije sveta uloga da sportom najavi dolazak novog života u novu republiku. Prvi veliki javni događaj bilo je fudbalsko finale Kupa Republike Srpske, Rudar Prijedor – Borac. Na tribinama Gradskog stadiona podno Kozare i na obalama Sane, okupilo se više od šest hiljada gledalaca, po ciči zimi i snežini, a na terenu se igra utakmica evropskog kvaliteta. Uz dosta sreće Borac je izborio 2:2, 16. decembra 1995. godine, da bi pred blizu 25.000 gledalaca, sedam dana kasnije, u poslednjem minutu na Gradskom stadionu u Banjaluci Borac golom Milorada Bilbije izborio 3:2 i osvojio trofej. Televizija je prenosila obje utakmice i slika iz Prijedora i Banjaluke, posredstvom „Eurosporta“ obišla je celu zemaljsku kuglu.
Pre toga, nekoliko meseci, dok je ratna strahota još tutnjala tlom BiH, u Sanskom Mostu, u hotelu „Sanus“, na finalnom turniru Kupa Republike Srpske, šahisti „Prijedorske banke“ osvojili su šampionski trofej.
Rukometaši nisu ni časa časili, Prijedor se uključio u takmičenje Druge lige, Savezne Republike Jugoslavije, grupa centar. Svoje utakmice kao domaćini Prijedorčani su igrali u Inđiji.
Šef stručnog štaba Dušan Miljuš, prisećajući se tog teškog doba kaže da su se „u divnom vojvođanskom gradiću osećali kao u svom Prijedoru“.
U sezoni 1994/95. RK Prijedor ostvaruje svoj istorijski podvig. U finalu plej-ofa ponovo su se našli Borac Krajs – Prijedor. Prvi meč u Prijedoru dobili su domaćini rezultatom 26:24, revanširali su im se Banjalučani u „Boriku“, bilo je 23:17. U trećem meču trebalo je da padne odluka o šampionu. Ali do njega nije došlo. Nezadovoljni što je rukometaš Prijedora Adnan Crnalić dobio, zbog isključenja, jednu utakmicu neigranja, Banjalučani su, posle uložene žalbe, odbili da putuju na treći meč.
Šampion Republike Srpske dobijen je za zelenim stolom, jer su takmičarski organi doneli odluku: prvak je RK Prijedor.
(Nastaviće se)