Piše: Slavko BASARA
“Kad čujem ime grada uvek pomislim na ljude koji su tamo, a znam ih. Oni stvaraju sliku o mestu u kojem žive. Prave atmosferu. Bez njih nije to više grad koji poznajete, on se obezduši… Jesu iste ulice, trotoari, parkovi, zgrade, spomenici, ali sve je to blok građevinskog materijala. Kada odu dragi ljudi iz grada…”
Nekako ovako bi počeo iznošenje svoga stava novinarske forme komentar o aktuelnom trenutku u najvećem gradu Republike Srpske, Banjaluci, da me nije preduhitrio kolega iz Spostskog Žurnala Predrag Miljuš i napisao uvod za prestonicu svih Srba – Beograd.
On se bavio košarkaškom, a ja ću uopštenom, društvenom temom i problematikom.
Imam društvenu obavezu, ne želim da pobjegnem od nje, niti misli koje me već dugo opsjedaju, a treba naći prikladne riječi da se “autori” današnjeg banjalučkog vremena identifikuju i prepoznaju. Zbog velike odgovornosti koju ne želim da stavim pod tepih, kao ni svoje razmišljanje, odlučih da napišem ove retke.
Neko će reći da je ono štetno. Drugi da je korisno. Statističari da je precizno. Bez obzira na sve, ništa se promijeniti neće. Koprcaćemo se u istom mjestu. Davno je napravljena sistemska greška. Cijena je preskupa.
Rodni list u administraciji Grada Banjaluka je poskupio 150 odsto, sa dvije na pet maraka. Cijene karata gradskog saobraćaja takođe, najavljuje se poskupljenje struje, a vodu i smeće poskupio je lično gradonačelnik Slobodan Gavranović.
Koliko će tek biti porez na živote običnih građana s obzirom da živimo u smećarskom vremenu zaprljane vode, proizvoda tajkunskih lobija, bahatosti i osionosti, lopovluka i opšte pljačke. Samo da se neko od naših političara, za koje toliko jurimo da glasamo i damo im vlast, ne sjeti se da nam uvede plaćanje feninga po broju udisaja i izdisaja…
Najbolje je da svi izdahnemo odmah.
Nisam se mislio baviti ovom temom u gradu o kojem su Miroslav Miro Janjanin i Vrapčići spjevali možda i dvije najljepše pjesme, “Moj grad” i “Moja Banjaluka”. Ljepoticu sa Vrbasa već dugo mnogi ne nose u srcu i duši, skrnave je na svakom koraku. Taj ruralno-osioni ambijent, začinjen mediokritetstvom najvišeg stepena stigao je na skupu naplatu.
Slušam, gledam i čitam, ušima i očima da vjerujem ne mogu. Na šta je spao nekadašnji grad sporta?!
Gdje su trenutno olimpijski pobjednici koji su proslavili Banjaluku, a danas žive u njoj Zdravko Rađenović i Milorad Karalić, pa Rade Unčanin, kakav status imaju slavni bokseri Marijan Beneš i Anton Josipović, na koga da se ugladaju najmlađi stanovnici Banjaluke? Da li oni idole traže na ulicama sa čarapama na glavi i skupocjenim automobilima kada narod nema šta da jede?
Sprda li se to Banjaluka sa svojim najboljim sportskim sinovima od kojih je većina otišla u druge sredine i države?
Rukometaši Borca do Novog Sada, gdje su gostovali u sklopu regionalne lige, su prvo gurali autobus, a onda čekali rezervni, pa tek iz trećeg puta stigli na utakmicu za bodove, izmoreni, frustrirani, iznervirani… kome je bilo poslije svega do rukometa. Na šta je spao nekadašnji šampion Evrope i pobjednik Kupa IHF?
Fudbaleri Borca poslije 97 dana pauze počeli su prvenstvene okršaje tobož za plasman u Evropu iz koje su izbivali zbog nesređene licence za evrokupove koju im nije izdala UEFA. I na Gradskom stadionu jedva se skupilo nekoliko stotina gledalaca. Fudbal u Banjaluci skoro da više nikog i ne interesuje.
Već niz godina u fudbalu Banjaluka nema prvoligaša Republike Srpske, Košarkaški klub Borac Nektar je odavno postao provincija, ŽKK Mladi Krajišniki se još koprca u nerealnom životu, Bokserski klub Slavija na izdisaju, Šahovski klub “Nikica Pavlić” takođe, baš kao i ŽRK Borac… Strijelaca je sve manje, kuglaši bježe u drugi entitet, vaterpolo se nikada nije vratio na veliku scenu…
Sistemskih rješenja nema.
Gdje je ona sportska mladost i snaga Banjaluke, gdje je nestao onaj grad sporta, gdje je nestala ona ljepotica u kojoj su se susretali srdačni ljudi puni vedrine i osmijeha?
Često dođem u Banjaluku i prije mi sa strane vidimo neke stvari nego oni koji su tu, na ulicama oko dvije obale Vrbasa. Moram da priznam da sam duboko razočaran i potresen.
Nije to više, ni izbliza, ona “moja Banjaluka” u kojoj sam pun mladalačkog elana i novinarskog zanosa stasao i doživio najljepše trenutke svog života, u kojoj sam se budio uz pjesmu “Ovo je moj grad” na “Big radiju” i svako jutro presrećan iz Tekije silazio u Gospodsku ulicu, u redakciju “Glasa Srpskog”.
Lijepa sjećanja koja bude još veće razočarenje.
Iz Banjaluke su otišli dragi ljudi, nažalost zauvijek: Limun Papić, Srđan Kačar, Momo Golić, Sredoja Zekanović, Slobodan Karalić, Emir Galijaš, Dalibor Vukajlović, Mehmed Dizdar, Ilija Miljuš, Nikola Zeljković, Prle Tošić, Mihajlo Mihaljčišin, Pero Perović, Mirko Petričević, Tomo Palankin, pa Roja Kopanja, Goran Čvoro Mihajlović, Mario Babić…
Oni dragi ljudi koji su ostali, pod najezdom iskrivljenih vrijednosti, sklonili su se u stranu i gledaju kada će proći ludilo: Beli Rađenović, Milorad Karalić, Tomo Marić, Novak Petrović, Josip Pelc, Nikola Lakić, Skaka Vuković, Oliver Jandrić, Vule Trivunović, braća Unčanin, Bojan i Dejan, njihov otac Rade, Dragan Vukša, Blagoja Šipka, Mitar Janjić…
Ima još dobrih ljudi…
Ali, oni su u dobokoj sjenci novokomponovanih “junaka” tajkunskog porijekla, građevinaca i švercera koji su izgradili vlastiti sistem, a u njemu nema mjesta za istinske veličine i ljude nema.
Kad odu dragi ljudi iz grada…
Onda padnemo tako nisko da ne čujemo ništa, čak ni odbrojavanje dana života.
Teško je to negovorenje istine. Ona čeka, strpljiva je i jednom mora, bilo gdje, bilo kad da izbije.
Samo, kasno će, za nekoliko godina, biti sjećati se svega ovoga vremena.
Nemamo pravo na ćutanje jer postajemo saučesnici današnjeg izopačenog vremena. Život je prekratak da bi ga provodili sa ljudima koji isisavaju sreću iz nas.
Dobro je napisao moj kolega Predrag Miljuš uvod. Kao da je slušao eho iz krajiške ljepotice…
