Piše: Slavko BASARA, sportski novinar

Živimo vrijeme u kojem je istina najnepoželjnija jer bi mogla da otkrije ono o čemu mnogi ne žele da se zna.

Savremeni čovjek je u sahranjivanju istine pronašao svoj najveći biznis.

Takvo vrijeme, odliva morala, istinskih vrijednosti, iskrenosti, ljudskosti i čojstva... u kojem se njeguju falsifikati i podržavaju falsifikatori, tajkuni sumnjivih ljudskih i društvenih vrijednosti, izopačenost i pohlepa, osionost i primitivizam, halapljivost i gramzljivost, nišanjenje i pucanje u istinu, a krunisanje obmana i laži trošimo.

Kao da smo prokleti?!

A i ne bili šta radimo...

Smrt našeg društva nikog ne pogađa – samo da sam ja glavni!

Svi gore navedeni parametri iškolovali su nas tako da je trenutno najveći grijeh osuditi i zatvoriti lopova, a poštenog čovjeka srozati još više, oduzeti mu i ono malo preostalog dostojanstva i karaktera.

Danas nije grijeh lagati i obmanjivati vlastiti narod, pojedincima u kojima je moć pobudila pogan davati sva ovlašćenja, a moralno-odgovornim i društveno-zrelim pojedincima uskraćivati elementarne slobode i prava.

U takvom vremenu živimo da nismo ni svjesni činjenice da smo davnih dana zalutali u etički ćorsokak propagande avangardnog demonskog stila u kojem postojano i izvorno nipodaštavamo, a apstraktno i vještačko prihvatamo kao dio vlastitog bića.

I Zemlja će se, zbog zlih duhova i od silne muke naopako početi okretati. 

Izgubili smo smisao za sve istinsko, ljubav smo zamijenili mržnjom, ljudskost nam je oduzela kleveta, djeca nam uče prevare i laži, tranzicija nam je iškolovala i poslala prevarante i lažljivce.

Predavači naše etike utihnuli su u bujici društvenog mulja začinjenog kolektivnom hipnozom u kojoj nema osviješćenih i savjesnih. I onaj ko pokuša da kaže istinu, upozori na nedjela, vrlo brzo bude ućutkan kao persona non grata koja štrči van sistema i prijeti mu da ga zaustavi.

Neki od nas uvedu i autocenzuru.

Inspiraciju za ovakva slobodoumna izražavanja i iznošenje upozorenja ne treba da tražite, gdje god se okrenete vidite pravdu ubijenu koristoljubljem, trenutna zadovoljstva ispred plemenitih djela, mržnju koja davi ljubav. Umjesto da praštamo jedni drugima – vrijeđamo se do te mjere da ne prilični ni najvećim neprijateljima. Tamna žalost natkrilila je svijetlu radost.