Piše: Slavko BASARA, sportski novinar
Vedar i šaljiv duh je najbolja odbrana od svih nepromišljenih gestova, izjava i namjernog omalovažavanja koje je posebno prisutno u današnjem svijetu iskrivljenih vrijednosti i nedostatku etičkog sazrijevanja čovječanstva za kojeg moral predstavlja najgrublji oblik kršenja ovozemaljskog zakonika.
Mladi fudbaler Partizana Petar Grbić obuvanjem dvije lijeve kopačke poslije postizanja gola u Kup utakmici protiv Jagodine na efektan i efikasan način zalijepio je takav flaster na usta, u posljednje vrijeme, najraspričanijem Srbinu! Ni manje ni više premijeru Aleksandru Vučiću.
Kada neko toliko teži da samo on priča, nameće svoje mišljenje i miješa se u sve i svašta, onda obično takve naracije, u velikom svom dijelu, postanu nezanimljive, da ne kažemo glupe. Naleti premijer Vučić na koru od banane koju je postavio jedan mladi čovjek, vješt u razmišljanju zajedno sa svojim drugovima iz svlačionice čisto pokazujući da nikome u Srbiji, i među Srbima, nije potrebno dnevno-političko ispiranje mozga o običnim (životnim) stvarima, pa i fudbalu.
Ovaj narod umije, i zna, da razmišlja svojom glavom!
Nije Vučićev grijeh taj što je vatreni Zvezdaš i što mu je Partizan, kao takvom, „omražen“ klub. Kao premijer morao bi da ima iste aršine i za „crveno-bijele“ i za „crno-bijele“. Pogotovo tu djecu koja igraju u dva najveća srpska kluba. Ali...
Premijer Vučić je udario na mladost, budućnost, nerezonski i neodmjereno, pomalo i arogantno, zamjerio se mladim ljudima. A oni ne praštaju!
U Srbiji, ovakvoj kakva je, napaćenoj i očerupanoj, u kojoj su rat, sankcije, tranzicija i privatizacija uništile i posljednju zelenu travku u svim društveno-političkim i kulturno-sportskim porama premijer svih građana omalovažavajućim tonom i uvredljivim riječima nipodaštavao je jednu budućnost o kojoj toliko slatkorječivo priča kada god stane pred kamere.
Svaka javna ličnost izložena je kritici koja često preraste u uvrede, pogotovo na fudbalskim stadionima. Bar bi to morao da zna premijer Vučić koji je u maju 1990. godine bio na onom krvavom piru u „Maksimiru“ kada se počela raspadati Jugoslavija. Tu je bilo i više od običnog „verbalnog delikta“. Na fudbalskom igralištu, tačnije tribinama je, bar ovde kod nas, sve dozvoljeno.
Međutim, nije dozvoljeno premijeru da u stanju opšteg nezadovoljstva i kuljanja emocija, kada se svako za svoju slamku spasa hvata, svakom loncu bude poklopac! Mlađani Petar Grbić, fudbaler Partizana, na originalan način uzvratio je apsolutizmu istom mjerom, duhovito, dječački, skoro pa bezgrešno. Bez bilo kakvog dodatka riječima. Čak se kulturno i zahvalio premijeru Vučiću na izvinjenju.
Lijepo vaspitan dečko!
Gdje bi Srbiji i našem narodu bio kraj da smo svi tako vaspitani, lijepo... I da imamo domaćinski kućni odgoj?
Mlad čovjek nikada ne prašta kada neko želi da ga omalovaži i diskredituje. Svako ko to pokuša, fudbalski rečeno, postigao je autogol.
Nije stvar u tome što je premijer Vučić kleknuo pred mladošću... Ustaće on i nastaviti put. Već je stvar u tome što je uopšte došlo do toga. Sve je ovo, ipak, bezazleno i jedna divna mladalačka šala kao odgovor na nešto što nije smjelo da bude poslano u eter. Pogoto ne od čovjeka sa tako važnom i bitnom funkcijom.
Ali... Šta ako se premijer Vučić, u mnogo krupnijim stvarima, važnim za opstanak i život Srbije, zanese pa opet nešto kaže da poslije toga mora da klekne i izvinjava se?
Ništa nije isključeno, te stvari donosi apsolutizam.
Onda smo ga svi završili u...
U zemlji gdje je najveći grijeh uhapsiti i zatvoriti lopova malo je onih koji se sjete da imaju mozak.
Potez Petra Grbića nas je ohrabrio. Fudbaler Partizana je podsjetio premijera Vučića na životnu krilaticu – mislim, dakle postojim! Srbija ima budućnost i snagu – mladost!
Bez obzira ko je vodi i kakve namjere s njom ima.
