Piše: Slavko BASARA
Na vrhu uvijek ima mjesta, ako se krene sa dna.
Ovu životnu tezu, kao smisao bitisanja, odnosno koračanje kroz profesionalanizam, da li kao igrač, ili sada trener, zastupao je, i nikada od nje nije odustajao, aktuelni šef stručnog štaba Partizana Zoran Milinković.
Već sada mnogi tvrde kako je popularni Kiza trener broj jedan u Srbiji i da je davno premašio fudbalske okvire zemlje u kojoj je rođen, rastao, gradio se kao fudbaler i ličnost, ne odstupajući od osnovnih ljudskih načela i normi – biti čovjek, čvrsto na tlu!
U današnjem vremenu pomućenih vrijednosti, amoralnog sistema, nekih čudnih balkanskih pravila koja ni mi sami ne možemo da shvatimo ni protumačimo, iako ih pišemo i pravimo, Zoran Milinković nije bezglavo jurišao na najviše postolje kako bi postao „in“, u takvom ambijentu bio bitan, dobio povoljan društveni status, glumio „facu“, nije se ni otimao za nagrade i priznanja... Stavio je karijeru ispred sebe kao strmo stepenište na kojem su visoki stepenici.
Skromnost je vrlina svih istinskih asova.
Išao je, zaobilaznim putem, stepenicima zvanim Obilić, BSK Borča, Kolubara, Srem, Spartak, Vojvodina, OFK Beograd, Aris i Voždovac dok nije stigao tamo gdje ga je, sve to vrijeme koračanja uzbrdicom srce vuklo. U svoj Partizan!
Primjer Zorana Milinkovića je, u savremenom vremenu kada živimo „trista na sat“, što prije želimo da stignemo do cilja ne osvrćući se na posljedice koje proizvodimo, na ljude koje vrijeđamo i omalovažavamo gradeći lažne autoritete, zaista raritet. Lijepo vaspitan, porodično odgojen, ljudski odmjeren i umjeren, Hrišćanski nastrojen, fudbalski obdaren, životno iskusan, karakterno hrabar trener Partizana, kao Božja priča, pred sobom vidi nove ciljeve i izazove o kojima u svim prethodnim klubovima je mogao samo da mašta. Ali, njegove misli su bile ispravne, takav mu je i život.
Zato Svevišnji i stoji uz njega u Partizanu koji je dobio trenera za budućnost, stručnjaka koji tek treba da ispiše najljepše stranice crno-bijele istorije.
Beogradski klub iz Humske 1 u svom višedecenijskom postojanju imao je sjajne stručnjake i učitelje, počev od legendarnog Florijana Matekala i Partizanovih „beba“, pa Abdulaha Gegića s kojim je igrao finale Kupa šampiona protiv Real Madrida, zatim šampionskog trenera Stjepana Bobeka, mudrog Ivice Osima, njegovog više nego uspješnog nasljednika Ljubiše Tumbakovića, harizmatičnog Nijemca Lotara Mateusa, trofejnog Slaviše Jokanovića, zvijezde koja tek treba da zasija Aleksandra Stanojevića... Ali, manastirski miran, doboko usađen u vjeru i ono što radi Zoran Milinković, već na početku svog trenerskog rada u Partizanu pokupio je brojne simpatije i najavio kosmički uzlet.
Doći će i period kada će ga opkoliti iskušenja i nevjernici. To će biti samo još jedan nezaobilazan element fudbalskog mozaika koji od najsitnijih detalja, bez zamora, pedantno i vješto, sklapa naš Kiza. Tada, Partizan kao klub, fudbalska institucija Evrope, mora da ima povjerenje i snagu, da zajedno sa svojim „sinom“ prebrodi sva iskušenja. Za bolju i uspješniju budućnost.
Dvodecenijsko iskustvo i novinarski instikt mi govore da je Partizan u Zoranu Milinkoviću, pokazao je to i njegov prvi vječiti derbi, ali i sve utakmice prije duela sa Zvezdom, dobio trenera za duži period, oličenje Francuza Arsena Vengera, prirodnog gospodina i stručnjaka!
Partizan nije Arsenal, ali jeste Partizan!
Prije nešto više od pola godine, iz srca, napisao sam tekst „Ljudina na kvadrat – Zoran Milinković“ koji mi je donio jedno novo, neprocjenjivo, prijateljstvo za sva vremena. Kada se iz sadašnjosti vratim na te redove koji su ovjereni i dobili istinitu potvrdu, zaiskri mi suza u oku zbog činjenice da je Partizan, kao član globalne fudbalske lutrije, izvukao glavni dobitak u Srbiji.
Sve je to negdje zapisano, a nevidljive sile postavljaju stvari na svoja mjesta, odnosno ljude po zaslugama, tamo gdje pripadaju. Bog je zaista milostiv i veliki.
Banjaluka i Republika Srpska ni danas ne zaboravljaju plemenita djela, herojske poteze, ljudske osobine, fudbalsko umijeće i jednu mladost tada dvadesetpetogodišnjeg Zorana Milinkovića, koji je Borac i Krajinu, tih teških devedesetih godina prošlog vijeka, smjestio u svoje srcu i danas ih tu nosi. Prijatelji i braća se nikad ne zaboravljaju!
„Lik i djelo“ Francuza Arsena Vengera su dobili svog istinskog nasljednika!
Srbina Zorana Milinkovića.
