Pišu: Tomo MARIĆ
Slavko BASARA
Desetkovan, i u Drugom svetskom ratu izranjavan, Prijedor se odvažno vraćao svakodnevnom životu i radu, pobedivši čak i gladne godine. Generacijama mladića koje su ponovo krenule u školu lopta je bila glavna razonoda, kad bi se teškom mukom negde pronašla, na samoj reci igrao se vaterpolo, duž Sane, na njenim obalama, kao i u gradu Prijedoru, livadskih igrališta bilo je bezbroj.
Podižu se prvi privredni objekti, ljudi se zapošljavaju, a Rudnik Ljubija je bio i ostao zaštitni znak celog ovog regiona. Obnavlja se i zanatstvo svih profila, posebno interesantni bili su krojači i frizeri, u njihovim dućanima i radnjama „bistrili“ svi događaji u novoj Jugoslaviji, ali i u svetu, kod kujundžija i jorgandžija, posebno su bile zanimljive sportske priče, jer svako ih je doživljavao na svoj način, od lokalnih kazivanja, u kojima je half Draško Popović bio glavni lik, stizalo se do komentara koji su sezali od Đevđelije do Triglava, uz legende o fudbalskim virtouzima Rajku Mitiću i Stjepanu Bobeku, bokserskom majstoru Pavlu Šovljanskom, atletičaru „koji leti“ Franji Mihaliću, a posebno interesovanje izazivale su priče o Banjaluci i Petru Peri Peroviću, okupio je srednjoškolce Vladimira Jovića, Jerolima Karadžu, braću Bobu i Mimu Stanivuković... koji su nastavili tradiciju velikog rukometa predvođeni, opet, najspretnijim mladićima: Hamdijom Kadunićem, Mišom Kantarom, Ratkom Čangalovićem, Srboljubom Popovićem i ponovo Perom Perovićem.
Tamo kod pruge, odmah uz banjalučku gradsku željezničku stanicu, napravljen je teren za mali rukomet, do tada čudo neviđeno na ovim prostorima. Posle će na istom mjestu izrasti „Hram banjalučkog sporta“ – Stadion sportskih igara.
Mladost Prijedora sve to pomno prati, nova igra: mali i veliki rukomet, već odomaćena u Evropi, mami i budi znatiželjne. Vreme je to kada u gradu na Sani lopta skakuće gde je god to moguće, rukometno igralište je kudikamo manje od fudbalskog, lakše ga je pronaći i osposobiti. O tom dobu, povodom velikog jubileja Petra Pere Perovića – 60 godina posvećenosti sportu – grupa rukometnih zaljubjljenika iz Prijedora, ugledni ljudi, mladost posvetili ovom lepom sportu: Zoran Basrak, Čedomir Đukić i Đorđe Dejanović, predsednik, sekretar i instruktor Rukometnog saveza Prijedora, napisala mu je pismo:
„Prvi put Prijedorčani su se sreli sa Perom Perovićem u leto 1950. godine na fudbalskom igralištu „Poljana“, te 1950. godine Prijedorčani su posmatrali prvu rukometnu utakmica između Željezničara iz Banjaluke i Željezničara iz Sarajeva. Susret je organizovan u cilju propagiranja rukometa u gradu na Sani, a rezultat utakmice je osnivanje Rukometnog kluba Jedinstvo, pri istoimenom Fudbalskom klubu.
Od tada prijedorski rukometaši i rukometni radnici imali su veliku podršku Petra Pere Perovića koja je trajala sve do njegovog odlaska sa ovoga sveta. Rukometna regija Prijedor za svoj razvoj i za mnogobrojne uspehe koji su kasnije stigli duguje drugu i prijatelju Peri Peroviću. On je u pravom smislu te reči legenda koja je svojom nesebičnošću i energijom rukometno znanje u dugoj sportskoj karijeri prenosio na druge... Često je dolazio u Prijedor da se nađe i popriča sa svojim rukometnim prijateljima, nije nas delio po starosnoj dobi, svakom od nas bio je iskreni i odan prijatelj...“
Pred samu smrt, verujući da će rukometna priča iz Prijedora ostati, kad-tad sačuvana između korica Petar Pero Perović uputio je pismo rukometnim radnicima Prijedora podsećajući se i sam na davnu 1950. godinu i još dodao kao svojevrstan prilog za izučavanje rukometa na ovim prostorima sledeće:
„Tada se u svetu igrao samo veliki rukomet i to na postojećim fudbalskim igralištima. Za potrebe velikog rukometa povučene su linije koje su bile udaljene od golova po 13 metara, tkz. linije penala. Utakmica je, kao i sada, trajala dva puta po 30 minuta sa odmorom. Oprema koju su nosili igrači velikog rukometa bila je potpuno ista kao kod fudbalera: štucne, kopačke i slično. Utakmicu je sudio jedan sudija, a ekipe su kao u fudbalu brojale po 11 igrača. Pravila su bila dosta jednostavna, s tim da se osnova igranja sa loptom sastojala u tome da se ona smela držati u ruci tri koraka, udariti od tlo, pa opet držati tri koraka, te dodati saigraču ili uputiti šut na gol...
Lopta s kojom se igrala sastojala se od gumene dušice i kožnog omotača, takozvana kriškara, koja se šnjirala, pošto bi se dušica prethodno naduvala. Takva lopta je lako gubila svoj oblik, teško ju je bilo hvatati, pogotovo izvoditi šut, naročito kada se igralo po kišnom vremenu.
U Prijedoru smo onda toplo dočekani, taj divan odnos ostao je i dan danas i osećam da će trajati i dalje na relaciji Banjaluka – Prijedor. Taj grad, Prijedor, ostao mi je u srcu za celi život, u njemu sam igrao i kao aktivan rukometaš, jer sam nosio dres banjalučkog Željezničara, koji se takmičio sa klubovima iz Ljubije i Prijedora. Učestvovao sam u izgradnji pruge Ljubija – Brezičani, a moje poratno školovanje u Tehničkoj školi u Banjaluci bilo je vezano za druženje sa osam školskih drugova iz Prijedora, osam divnih ljudi, iz poštovanja prema njihovoj dobroti i delima ne želim ih pojedinačno isticati. Njih svih osam za mene su golema ljudska planina!
Za sve ove godine iz Prijedora su u Banjaluku stizali dobri momci i vrsni rukometaši, istina i iz Banjaluke su odlazili za Prijedor, što je za svaku pohvalu. Najizrasliji Prijedorčani u timu Borca bili su Milorad Mićo Aničić, zatim Dušan Novaković, sve do svetskog golmana Zlatana Arnautovića koji je obeležio jednu rukometnu eru...“
Tako su Banjaluka i Petar Pero Perović postali prijatelji rukometa i Prijedora – za sva vremena.
(Nastaviće se)
